KORIZMENI PETAK II.

Obilježeje korizmenih petaka je u puku omiljena Pobožnost križnoga puta. Iako ova pobožnost, kako smo već govorili, ima biblijsku podlogu, zanimljivo je da od 14 postaja, koliko je standardni broj, njih pet nije spomenuto niti u jednom od evanđeoskih izvještaja. Riječ je: trećoj (Isus pada prvi put pod križem), četvrtoj (Isus susreće svoju svetu majku), šestoj (Veronika pruža Isusu rubac), sedmoj (Isus pada drugi put pod križem) i devetoj (Isus pada treći put pod križem).

Na Isusovu putu prema Kalvariji sigurno je bilo padova, što zbog težine križa, što zbog samih udaraca te iscrpljenosti, ali nigdje u Svetom pismu ne stoji da je Isus baš tri puta pao pod križem. No, zahvaljujući i ovoj pobožnosti među običnim pukom kada bi se postavilo pitanje: „Koliko je Isus puta pao pod križem?“, sigurno bi odgovor glasio: „Tri puta!“ Činjenicu da je Isusa na njegovoj kalvariji pratila njegova majka, o čemu na poseban način svjedoči evanđelist Ivan kada kaže da je bila pod križem, u ovoj pobožnosti uobličena je na način da su se majka i Sin sreli na samom putu prema Golgoti.

Sigurno jedna od poznatijih postaja Križnog puta jest šesta: Veronika pruža Isusu rubac. Zanimljivo je da se ime ove žene, kao i ovaj događaj nigdje ne spominju u kanonskom opisu događaja Velikog petka. No, snažna usmena predaja temeljena na apokrifnim spisima Pilatova smrt te Petrova djela predstavljaju nam svetački lik hrabre žene koja je smogla snage i našla načina kako prići Isusu i dati mu rubac u trenutku kada su ga gotovo svi napustili, a za uzvrat je dobila otisnuto Isusovo lice na tkanini. Prema nekim legendama ona je ovo platno nakon Isusova uskrsnuća donijela u Rim te darovala papi Klementu. Dugo vremena Veronika je čašćena kao svetica, točnije sve do 16. stoljeća kada je zbog nedostatka dokaza o njezinu životu njezin spomendan dokinut.

Druga osoba koja se uz Veroniku poimenice spominje u postajama Križnog puta je Šimun Cirenac. Zanimljivo je da sva trojica sinoptika (Marko, Matej i Luka) govore o ovome Cirencu kao personi koju su prisilili da pomogne Isusu nositi križ. Marko ga u svom izvještaju čak spominje kao „oca Aleksandrova i Rufova“ (usp. Mk 15,21). Vjerojatno je i sam Šimun sa svojom obitelji nakon događaja uskrsnuća postao kršćanin te je on, kao i njegovi sinovi, mogao biti poznat zajednicama kojima su evanđelisti pisali, u ovom slučaju evanđelist Marko.

Unatoč što u samom Križnom putu, kao što smo vidjeli, uz biblijske ima i nebiblijskih elemenata, tijekom vremena postao je pobožnost koja je najviše zaživjela među vjerujućim pukom.

I danas u našim crkvama razmatramo Križni put. U Brišniku u 16 i u Bukovici u 17 sati.