Povijesni pregled

Osnutak župe

            Župa Bukovica smještena je u zapadnome i jugozapadnome dijelu Duvanjskoga polja, na obroncima i ispod obronaka planina Grabovice i Midene, uz magistralnu cestu Tomislavgrad – Mostar. Čine je sela: Bukovica, Mrkodol, Brišnik Gornji, Brišnik Donji te Cebara. Župa se osamostalila 1880. godine odcjepljenjem od matične župe Seonice. Istina, pravno je župa utemeljena 1876. godine, ali stvarno je to – zbog ustanka protiv osmanske vlasti i okupacije Bosne i Hercegovine od austrougarske vojske – ostvareno tek četiri godine kasnije. U početku su župi pripadala još dva naselja: Mesihovina i Kovači. Mesihovina se 1937. vratila staroj matici Seonici, a Kovači su se 1967. odvojili od Bukovice i pripojili župi Duvno (Tomislavgrad). Uistinu je župa od osnutka 1880. do 1937. zauzimala vrlo velik prostor i bila neobično izdužena, od Studenih Vrila pa sve do Ponora. Nakon odvajanja spomenutih sela ima prirodniji oblik i kudikamo je lakša za pastorizaciju.

            Područje župe Bukovice bilo je nastanjeno još u pretpovijesti, o čemu svjedoče brojne sačuvane ilirske gradine, grobni tumuli, kao i drugi arheološki nalazi. Tako je bilo i u kasnijim stoljećima. Osobito valja istaknuti dva podatka iz osmanskoga razdoblja. Prvo, u Bukovici se nalazila najpoznatija duvanjska „crkva“ (ponekada je nazivaju „duvanjskom katedralom“), a riječ je o prostranoj pećini u blizini sadanje župne crkve, u kojoj su svećenici, kao i biskupi, kada bi dolazili u pastoralni pohod katolicima u Duvnu, slavili svete mise i druge sakramente.

Pećinu je posvetio makarski biskup Nikola Bijanković 1706. godine i tom prigodom u nju postavio na štovanje sliku sv. Franje Ksaverskoga. Spominju je i biskupi nakon Bijakovića. Drugo, sjedište duvanjske prostrane župe, koja je obuhvaćala prostor od Drežnice i Rakitna, preko Duvanjskoga polja do Roška Polja i Vinice, bilo je tijekom 18. st. redovito upravo u Bukovici, i to Gornjoj. Prvi put se župna kuća u Bukovici spominje 1735., a tu je ostala sve dok župnik fra Mijo Čuić st. nije 1806. prenio sjedište župe iz Bukovice u Seonicu. Iznimka je samo petnaestak godina (o. 1761. – o. 1776.), kada je duvanjski župnik imao župnu kućicu u Mandinu Selu, s druge strane Duvanjskoga polja. U blizini župne kuće u Bukovici nalazi se jedan skriveni dolac, u narodu do danas poznat pod imenom Biskupov dolac, u kojemu su biskupi i svećenici slavili sv. misu i druge obrede, daleko od očiju muslimanskih silnika. Godine 1758. od župe Duvno odcijepila se župa Roško Polje s Vinicom. Iz otomanskoga razdoblja sačuvana je i legenda o Letarića groblju, vezana za kameni križ kojemu se poprječni krak spušta kao da osoba drži ruke na bokovima: priča se da križ predstavlja majku koja je svisnula od boli za sinom kojega su ubili Osmanlije. I danas se križ nalazi i na groblju u Rošku Polju. Osobno mislim da je riječ o grobovima u kojima su davno pokopani neki svećenici umrli na službi duvanjskih župnika ili kapelana.

            Od 1806. do 1880. bukovičko je područje služio duvanjski župnik sa sjedištem u Seonici. Konačno je godine 1876. bila službeno utemeljena župa Bukovica, a župnikom je bio imenovan fra Ivo Bagarić st., dotadanji seonički župnik, rodom iz Bukovice. Fra Ivo je započeo izgradnju župne kuće u Bukovici, ali je nije dovršio jer je 1875. započeo ustanak protiv osmanske vlasti, u kojemu je, čini se, i on sudjelovao pa je morao bježati, a onda je 1878. preminuo. Njegov je posao dovršio novi bukovički župnik fra Petar Kordić 1880., kada se i doselio u Bukovicu i otkada župa stvarno postoji.

            Matične knjige nisu sačuvane od samoga početka: matice umrlih i vjenčanih postoje od 1896., a matica krštenih od 1892. godine. Do 1918. prepisane su u računalni sustav.

Materijalna izgradnja

            Prvu župnu kuću sagradio je župnik fra Petar Kordić 1880. godine. Imala je dva kata, a služila je župnicima sve do najnovijega razdoblja. U razdoblju od 1963. do 1973. bila je potpuno preuređena, nakon što je bila teško oštećena u potresu 1962. godine. Dobila je potpuno novi izgled. Srušena je gornja trošna etaža, ali je zato kuća bila proširena za četiri metra i uređena u skladu sa suvremenim potrebama. U prostoru kuće nalazila se i vjeronaučna dvorana, dok je druga bila u sklopu crkve, što je bilo zadovoljavajuće rješenje za razdoblje kada je vjeronauk bio protjeran iz škole. Ta je župna kuća u novije vrijeme potpuno porušena, a na njezinu je mjestu niknula potpuno nova prostrana kuća. Stara je porušena po Uskrsu 2004., a nova useljena početkom listopada 2005. godine. U međuvremenu je župnik stanovao u jednoj iznajmljenoj kući u selu. Radove su vodili župnici fra Stipe Kurevija i fra Jozo Radoš.

            Prvu je crkvu sagradio fra Vice Skoko sa župljanima u razdoblju od 1889. do 1892. U tu je crkvu ugradio i samoga sebe: nedugo po izgradnji, izmučen radom i brigom, fra Vice je preminuo. Crkva je bila sagrađena od lijepo klesanih kamenih blokova. Na njoj je stajao natpis na kamenoj ploči: Na slavu Božju i s. o. Frane ovu crkvu sagradi o. Vice Skoko sa pukom godine 1892. Crkva nije imala zvonika nego je zvono, kupljeno 1890., bilo obješeno na drvenome tornju u blizini. Zvonik je naknadno, 1925. godine, sagrađen na pročelju crkve, kako je to bilo uobičajeno u ono vrijeme. Godine 1968. promijenjena je krovna konstrukcija i utvrđen zvonik, ali je crkva i dalje vlažila i u međuvremenu postala pretijesna za toliki narod. Stoga je odlučeno da se gradi nova crkva. Stara je porušena krajem 1972., nakon što je bila podignuta nova crkva, odmah uza staru.

            Nova je crkva u modernome stilu sagrađena 1971./1972., a potom je do 1979. poljepšavana. Kopanje temelja započelo je u ljeto 1971. godine. Dovršena je do rujna 1972. i u njoj je započela služba Božja. Plan je dao ing. fra Pio Nuić, hercegovački franjevac, arhitekt. Potom je srušena stara crkva, a zvono je premješteno na novi zvonik. Crkva je tijekom 1973. i 1974. poljepšavana, točnije dovršeni su fini radovi izvana i iznutra te postavljene sve potrebne instalacije. U godini 1975. i 1976. uređeno je dvorište, a od 1977. do 1979. u crkvu su postavljene nove klupe i crkva je obojena. Na čelu svih radova stajao je župnik fra Vlado Kozina. Njegov nasljednik fra Gabrijel Mioč u razdoblju od 1980. do 1987. postavio je novi, bakreni, krov na crkvu, namjesto lima, te je potpuno preuredio ponutricu crkve: postavljeni su vitraji, novi oltar, svetohranište, ambon i krstionica te novi rasvjetni i razglasni sustav.

            U župi postoji jedna područna crkva, u Donjemu Brišniku, koja je sagrađena u razdoblju od 1972. do 1975. godine na Neznanovu groblju. Zemljište su darovali Mate i Ivić Prljević iz Brišnika. Plan crkve preuzet je od župne crkve u Pologu, rad ing. Vinka Galića iz Mostara. Kao i u Bukovici većinu grubih radova izveli su dragovoljno župljani. Crkva je pokrivena 1973., a prva misa slavljena je u crkvi početkom prosinca 1973. Potom se nastavilo s unutarnjim uređenjem i ostalim finim radovima. Lijepo je uređeno i dvorište, a sagrađena je i vjeronaučna dvorana. Zvonik visok 21 metar dograđen je uz crkvu 1979. godine. Na nj je stavljeno zvono teško 325 kilograma. Misa se prije izgradnje nove crkve slavila na drevnome groblju Dešnjevači, na kojemu je 1978. sagrađena nova, lijepa kapelica.

            U Gornjemu Brišniku postojala je malena i neugledna kapelica, sagrađena od blokova. Uz nju je obitelj Franje i Anđe Pranjić 2000. godine podigla novu, vrlo lijepu kapelicu u čast sv. Ilije, sa zvonom na pročelju. Mise se slave na sv. Iliju i povremeno u drugim prigodama. U blizini crkvice je 2007., zalaganjem fra Ante Pranjića, podignut i spomenik hajduku Mijatu Tomiću, koji je bio rodom iz Brišnika, rad akad. kipara Ilije Skočibušića.

Kretanje stanovništva

            Na području današnje bukovičke župe 1742. godine živjelo je 620 katolika u 56 kuća. Prema popisu iz 1768. na istome je prostoru bilo 736 katolika u 57 kuća. Prema podatcima biskupa Miletića 1813. godine tu je bilo 886 župljana, a duvanjskoga župnika fra Mije Zubića iz 1838. godine 950 katolika u točno 100 kuća. Fra Petar Bakula je u Šematizmu iz 1867. zapisao da na tome području ima 1185 katolika u 158 kuća. Prema Šematizmu iz 1882. župa Bukovica, prvi put samostalna, ima 1938 stanovnika koji žive u 284 doma. Ako pak od toga broja oduzmemo Mesihovinu i Kovače, koji danas ne pripadaju ovoj župi, onda je tu bilo 1464 stanovnika u 217 obitelji. Iste je godine na tome prostoru živjelo 18 muslimanskih, 10 pravoslavnih i jedna ciganska obitelj. Deset godina kasnije, 1892. godine, župa je imala 2413 župljana u 341 obitelji; bez Mesihovine i Kovača 1785 u 258 obitelji. Godine 1902. u župi je 2602, a 1917. godine 3137 katolika. Tada broj naglo raste zbog velike stope nataliteta: 1933. u župi je bilo 3682 župljana u 525 doma (još uvijek s Mesihovinom i Kovačima; nemamo podatke za pojedina sela). Pred rat je broj još veći: 1940. župa ima 3324 katolika, unatoč odvajanju Mesihovine 1937. godine. Nakon rata, unatoč ratnim žrtvama, broj je još uvijek iznimno velik: 1962. ima 3799 vjernika, s Kovačima. Od 1970-ih počinje iseljavanje i iz ove župe. Tako je 1975. u župi 3422 župljana (Kovači su se u međuvremenu 1967. pripojili župi Duvno), a potom broj stagnira ili opada. Tako je 1979. bilo 3419 župljana u 579 kućanstava. Samo od 1975. do 1979. iz župe je odselilo 187 obitelji s 862 člana. Brojni se samo formalno broje kao župljani, iako stvarno žive izvan župe. Godine 1987. župa je imala oko 3000 župljana u 590 domova, a 1998. samo 2170 žitelja u 604 doma. U posljednjemu desetljeću župa se lagano oporavlja i nema većih iseljavanja. Tako je godine 2002. u župi bilo 2188 katolika, a 2010. godine 2079 u 576 obitelji (od čega 450 župljana privremeno u inozemstvu).

Župnici i župni vikari

            Dugo godina u Bukovici je djelovao samo jedan svećenik, župnik. Kako je međutim broj župljana rastao, tako je župnik redovito uza se imao i pomoćnika. Ovdje navodim popis svih župnika i župnih vikara koji su u župi do sada djelovali:

župnik

            župni vikar

Fra Ivo Bagarić st.                 1876.-1878.

Fra Petar Kordić                     1880.-1883.

Fra Mate Bulić                       1883.-1890.

Fra Vice Skoko                      1890.-1894.

Fra Gabro Rozić                     1894.-1895.

Fra Ljudevit Radoš                1895.-1899.

Fra Križan Galić                     1899.-1902.

Fra Metod Miletić                  1902.-1904.

Fra Ćiril Ivanković                 1904.-1906.

Fra Leonardo Radoš              1906.-1907.

            Fra Bono Andačić      1906.-1907.

Fra Jozo Bencun                    1907.-1909.

Fra Ivo Slišković                    1909.-1916.

Fra Ante Sladoja Šola            1916.-1919.

Fra Šimo Ančić                      1919.-1927.

Fra Ilija Rozić                        1927.-1928.

Fra Vid Čuljak                        1928.-1935.

Fra Andrija Jelčić                   1935.-1936.

Fra Velimir Šimić                   1936.-1947.

Župa bez župnika                    1947.

Fra Urban Pavković               1947.-1949.

Fra Klemo Doko (iz Seonice)1949.-1950.

Fra Alfonzo Jukić                   1950.-1951.

Fra Teofil Leko                      1951.-1955.

Fra Andrija Šoljić                   1955.-1962.

Fra Grga Martić                      1962.-1966.

Fra Leon Radišić                    1966.-1970.

            Fra Damjan Rozić      1967.-1970.

Fra Vladimir Kozina              1970.-1980.

            Fra Berislav Kutle      1971.-1972.

            Fra Nedjeljko Martinović 1972.-1974.

            Fra Velimir Mandić    1974.-1980.

Fra Gabrijel Mioč                   1980.-1988.

            Fra Rade Dragićević   1980.-1983.

            Fra Jozo Zovko          1983.-1985.

            Fra Klement Galić      1985.-1988.

Fra Ante Šaravanja                 1988.-1993.

            Fra Ante Penava         1988.-1989.

            Fra Vinko Bebek        1989.-1993.

Fra Marko Jurič                      1993.-2000.

            Fra Ivan Ivanda          1993.-1995.

            Fra Mladen Sesar        1996.-2000.

Fra Stipe Kurevija                  2000.-2004.

            Fra Jozo Jolić              2000.-2003.

            Fra Jozo Radoš           2003.-2004.

Fra Jozo Radoš                      2004.-2010.

            Fra Stanko Mabić       2006.-2007.

            Fra Petar Ljubičić       2008.-

Fra Mladen Rozić                   2010. – 2022.

Fra Petar Drmić

Fra Stipe Marković 2022. –

Fra Jozo Radoš 2022. –

Literatura:

---